Sep 15, 2015

En duva satt på en gren och funderade på tillvaron (Roy Andersson, 2014)

Šta god mislili ili osećali, danas je utorak. Juče je bio ponedeljak, sutra će biti sreda, a prekosutra četvrtak, za kojim slede petak, subota i nedelja... I dalje zasnivajući svoj crni / zajedljivi / apsurdni / deadpan humor na truizmima i banalnosti svakodnevice, Roj Anderson završava "trilogiju o tome šta znači biti čovek" filmom čiji je neobičan naslov inspirisan slikom Lovci na Snegu Brojgela Starijeg.

U Pesmama sa drugog sprata (Sånger från andra våningen, 2000) propalom prodavcu nameštaja autor dodeljuje mrtvog pratioca u vidu mladog Rusa koga su, zajedno sa sestrom, obesili nacisti u II svetskom ratu. Zbog uništavanja porcelanskog čorbaluka, starog više od dvesta godina, na električnu stolicu šalje sredovečnog neimara u jednom od snova iz Vi, živi (Du levande, 2007). A paru putujućih trgovaca, koji izgledaju kao da su im osmesi zauvek nestali sa lica, ostavlja najviše prostora u Golub sedi na grani, razmišljajući o postojanju (En duva satt på en gren och funderade på tillvaron).

Tridesetak vinjeta, koje se tek sporadično tangiraju, pružaju sumorno-komičan pogled na ljudsko stanje u modernom društvu, usredsređujući se na stanovnike nadrealne verzije Geteborga. Oštri, precizni, strogo kontrolisani kadrovi isceđenih boja otelovljuju mizernost zarobljenika sivkastih, žućkastih i bledozelenih kutija sa etiketom "život", a začudo, deluju kao antidepresiv. Smrt, neuzvraćena ljubav, psihički, finansijski i problemi u komunikaciji samo su neke od tema Andersonove bizarne (anti)tragedije, u kojoj "running gag" počiva na razmeni ljubaznih reči.

Prolog sa zbunjenim posetiocem postavke Prirodnjačkog muzeja odlična je najava za niz situacija čiji su akteri žrtve ekscentričnog šaljivdžije, a koje kod gledaoca izazivaju kontradiktorne reakcije, na granici između prigušenog smeha i neprijatnosti, frustracije i kontemplacije. Gotovo ni u jednom trenutku niste sigurni šta je sledeće što bi moglo da vas snađe - anahronistički skeč sa Karlom XII ili obraćanje bivšeg pomorskog kapetana; čas flamenka ili pakleni instrument britanskih kolonijalista; nehumani eksperiment sa majmunom ili kabare u baru Hrome Lote.

Golub... bi se mogao opisati kao odgovor na pitanje: Šta bi se dobilo kada bi Hoperova platna oživela i postala poprište beketovske drame, sa elementima bunjuelovske satire i pajtonovskog ludila, a po atmosferi bliskoj delima Bergmana i danskog dokumentariste Jorgena Leta? Takav kakav jeste (bolno iskren), ume da pretera u isprobavanju strpljenja, ali pri tom pruža nesvakidašnji filmski doživljaj.

No comments:

Post a Comment