Jul 18, 2015

Chikyū Monogatari: Telepath 2500 (Shigeyuki Yamane, 1984)


Akciona, romantična i naučno-fantastična avantura Chikyū Monogatari: Telepath 2500 (Earth Story: Telepath 2500) spada u red animea koje već godinama obavija neprozirni veo zaborava. Toliko nepoznata da su čak i tekstovi na japanskom pravi raritet, do danas nije objavljena na DVD-u, dok je neprevedeno VHS izdanje dostupno samo u digitalnom formatu. Zanimljiva je po tome što je jedini animirani film u opusu Šigejukija Jamanea, aktivnog od sredine šezdesetih do početka devedesetih, i što čuveni ilustrator Jošitaka Amano potpisuje (atipičan) dizajn likova.

Prema opisu koji pružaju Allcinema.net i Anime enciklopedija Helen MekKarti i Džonatana Klementsa, priča počinje 2500. godine, na petoj planeti sistema Tolfan, kojim upravlja superkompjuter. Ne želeći da mu mašina kroji budućnost, osamnaestogodišnji Vil se, praćen telepatskim signalima, tajno ukrcava na kosmički brod Sturdžis. Snoviđenje u kojem se pojavljuje misteriozna lepotica navodi ga na neovlašćenu promenu kursa, te zajedno sa četvoročlanom posadom dospeva u zabačeni kutak univerzuma, spreman da pomogne dami u nevolji.

Devojka sa kojom Vil u prvoj četvrtini ovog ostvarenja razmenjuje misli zove se Flora i jedna je od krilatih (i obnaženih) domorotkinja oaze novootkrivenog sveta. Raj iz muških fantazija preobražava se u pakao sa pojavom tehno-maga (ili možda sveštenika?), koji tamo gospodari uz pomoć armije kiborga... Put do (predvidljivo) srećnog kraja popločan je žrtvama, a koliko je u njima nevinosti teško je odrediti bez poznavanja jezika. Moglo bi se reći da protagonisti deluju dovoljno zanimljivo da u sebi navijate za njihov opstanak, da je vrhunski negativac izgrađen na stereotipima (od pojave do zlog osmeha), a da je glavni junak u epilogu zreliji, naročito kada ga uporedimo sa buntovnikom koga upoznajemo kao učesnika uličnog pesničenja. Različite indicije ukazuju na to da je Telepata 2500 inspirisan Barbarelom, Planetom majmuna, Kjubrikovom Odisejom, svemirskim operama poput Fleša Gordona, čak i Šekspirovim komadom Romeo i Julija, a da su svi ovi uticaji upakovani po ugledu na "subotnje crtaće" osamdesetih.

Zapadnjačku (kemp) estetiku Amano kombinuje sa sopstvenom, mada likovima nedostaje melanholični šarm njegovih briljantnih akvarela, što ne znači da je rezultat eksperimentisanja loš. Naprotiv, Flora i njene sestre su (uprkos fan-servisu) epitom elegancije i ženstvenosti, a i Vil je simpatičan u asimetričnom kostimu, pomalo nalik na triko cirkuskog artiste. Sa crnim ogrtačem do zemlje i hladno-pretećim pogledom, "the boss" širi auru pakosti, a i ostali se mogu pohvaliti osobenim izgledom. Vizuelna atraktivnost, koja podrazumeva i fino oslikane pozadine, komplementarna je sa eklektičnim saundtrekom, fuzijom diska, balada, sintisajzerskih i dramatičnih kompozicija, a sve u pratnji odgovorajućih zvukova. Par psihodeličnih sekvenci najverovatnije je Amanovo maslo ili je prosto reč o nostalgiji animatora za proteklim decenijama...

No comments:

Post a Comment