Nov 27, 2014

Входящая в море (Леонид Осыка, 1965)


Držeći kćer u naručju, mlada žena prolazi prepunom plažom i pokušava da za njih dve pronađe zaklon. Ljudski žamor se utišava, a zamenjuje ga setan i u isti mah, svečan i umirujuć zvuk orgulja. Slika letnjeg meteža počinje da bledi, preobražavajući se u prijatno snoviđenje.

Diplomski rad ukrajinskog reditelja Leonida Osike (1940-2001) mogao bi se opisati kao zanosna audio-vizuelna poema, koja kroz igru devojčice govori o najranijim fazama čovekovog života, nostalgiji i nevinosti, koja s godinama odlazi u nepovrat. Detinjstvo i odrastanje, uz nagoveštaj smrti, neminovnog kraja postojanja, prikazani su na večnoj tapiseriji, satkanoj od metafora, odnosno nastaloj preplitanjem stvarnog (majka i dete) i mitskog (par enigmatičnih stranaca).

Uspostavljanjem harmonije minimalističkog skora, dopunjenog šumom talasa i krikom galebova, sa "mekom" fotografijom, ispranih boja i u nekoliko navrata izvan fokusa (u briljantno izvedenim prelazima između pojedinih scena), naglašena je oniričnost filma, kratkog, ali hipnotišuće lepog. I nema u njemu ni D od dekadentnosti, koju mu je pripisivala sovjetska vlast (najverovatnije zbog odustva socijalističke dimenzije).

Входящая в море (u slobodnom prevodu, Došljak iz mora) pripada redu najprefinjenijih dela ruske kinematografije, a Osika zaslužuje mesto u panteonu velikana kao što su Tarkovski i Paradžanov.

No comments:

Post a Comment