Sep 10, 2014

Habfürdő (György Kovásznai, 1979)


Prema podacima sa sajta fondacije koja nosi njegovo prezime, György Kovásznai (1934-1983), mađarski slikar, animator, reditelj i scenarist, bio je "iskusan kritičar i učesnik u debatama, pronicljiv u prepoznavanju kulturnih apsurdnosti od pedesetih do sedamdesetih". Primenjujući različite tehnike, od kolaža, preko uljanih boja, do stapanja sa igranim sekvencama, stvorio je tridesetak kratkih filmova, od kojih se nekoliko, titlovanih na engleski jezik, može odgledati na zvaničnom YouTube kanalu istraživačke radionice Kovásznai.

Neukrotiva priroda i eklektičnost Györgyjevog stila ogledaju se kako u sjajnim minijaturama, tako i u jedinom dugometražnom projektu, nakon čijeg snimanja je saznao da boluje od leukemije. Farsična romantična komedija Habfürdő (Penasta kupka), koju je lično okarakterisao kao "mjuzikl u ritmu srca", usredsređuje se na ljubavni trougao koji čine Anikó, patronažna i gerijatrijska sestra koja želi da upiše medicinu, njena koleginica Klári, koja se udaje iz osvete (i izgleda kao mlađa sestra Cruelle de Vil) i Klárin izabranik Zsolt, dekorater izloga.

Jednostavna priča, u kojoj Giannalberto Bendazzi, istoričar animiranog filma, vidi "razočaranje (izgubljene) generacije", predstavlja brak kao jednu od prepreka na putu ostvarenja snova, a između redova sadrži komentar na društvo iza gvozdene zavese. Budući mladoženja beži od obaveze, nastojeći da zaustavi venčanje i ostvari se kao umetnik, ali pošto nema hrabrosti da se suoči sa verenicom, obraća se (usamljenoj) Anikó, ometajući je u pripremama za prijemni ispit. Između njih dvoje javljaju se varnice, dok Klári uveliko hoda po oblacima, ne dopuštajući da joj iko ili išta pokvari najlepši trenutak u životu.

Zsoltov strah od vezivanja (i tazbine), koji ga pretvara u hipohondra, i neprijatna situacija u koju dovodi dve žene, ugrožavajući njihovo prijateljstvo, za Kovásznaija su dobar izgovor da se, bez inhibicija, upusti u smelo eksperimentisanje sa oblicima, bojama i teksturama. Demonstrirajući moć crteža, protagoniste definiše pokretima i izrazima lica toliko bizarnim (a neretko i grotesknim), da animaciji likova daje potpuno novo značenje. Oni se deformišu i transformišu na sve moguće i (pretežno) nemoguće načine i to u skladu sa autorovim principom "bezuslovne tolerancije pluraliteta i istovremenosti -izama". Istežu se i skupljaju, komadaju se i ponovo sastavljaju, prolazeći kroz kubističku, fovističku, nadrealističku, pop-art i fazu geometrijske apstrakcije, a da pri tom ostaju prepoznatljivi. U nekoliko treptaja na njima se odvijaju promene koje sažimaju istoriju umetnosti XX veka!

Psihodelična vizuelizacija, kakvu danas neguje mali broj animatora (kao što je, recimo, Masaaki Yuasa), komplementarna je žanrovski mešovitom skoru Jánosa Másika, koji prepliće rok, bluz, fank, disko, operu i kantri u raskošnu tapiseriju zvuka. A vezivno tkivo ove avangardne vragolije svakako je Kovásznaijev "suvi" humor, izražen kroz uvrnute tekstove pesama. Tako, na primer, Anikó peva o cirkulaciji krvi, bakterijama i dezoksiribonukleinskoj kiselini, a Klári se, uz pratnju hora gostiju, divi poklonjenim televizorima, usisivačima i mašinama za pranje veša. Zsolt se, uz reči "tehno deko" i "psihofoto deko", osvrće na dekoraterske muke, da bi pred sam kraj dospeo u ronilačko odelo i uz tihu perkusiju izigravao duha pokojnog muža bakice Zsofi, Anikine štićenice...

Neosporno autentično, Habfürdő je delo koje treba videti, jer slike od kojih je sazdano govore jedinstvenim jezikom.

No comments:

Post a Comment