Jul 10, 2014

Deseos (Rafael Corkidi, 1978)


Ogroman uticaj koji je Alejandro Jodorowsky izvršio na Rafaela Corkidija primetan je i u njegovom poslednjem filmu sa tridesetpetomilimetarske trake. Eksperimentalna melodrama Deseos (Strasti) predstavlja slobodnu adaptaciju romana Al filo del agua (Na ivici vode) meksičkog pisca i političara Agustína Yáñeza Delgadilla. Cenzurisana sedam godina, a danas nepravedno prepuštena zaboravu, deluje kao raščerečena epizoda niskobudžetne sapunice, čije iznutrice povezuje bodljikava žica erotike, religijskih referenci i ezoteričnih simbola.

Nakon non sequitur preludijuma i zbunjujućeg prologa, u kojem jahači Apokalipse najavljuju uskrsnuće revolucionara Francisca Madera, slede razbacani komadi priče o padu porodice Timotea Limona. Njegov bludni sin Damian vraća se u rodno selo i, uprkos upozorenjima slepog proroka, pokušava da se približi bivšoj ljubavnici, jogunastoj Micaeli. U njihovu burnu romansu su, pored raspevanih dama noći, umešani kaluđerica i sveštenik, zaposednuti demonom požude, anđeo zlatnih krila, naoružan bičem, tamnoputa lepotica, sa koje spada pojas nevinosti, i devica Marija, koja se pridružuje grupi pakosnih putujućih cirkusanata da bi, kao zvezda performansa, nastupila pod ostacima Nojeve barke.

Teško je rečima dočarati, a skoro nemoguće u potpunosti razumeti sve pojedinosti idiosinkratičnog, smelim i bezobzirnim potezima naslikanog portreta grehova, ljubavnih jada i ljudske hipokrizije. Koketirajući sa poetikom apsurda i tragajući za inspiracijom u umetnosti nadrealizma, reditelj stvara ikonoklastičnu fantazmagoriju, koja se neretko, baš kao i Pafnucio Santo, preobražava u avangardni mjuzikl. Nadrealni spoj folka i klasike (Hector Sanchez) unosi živost u pustinju i neobično dekorisane ruševine palata i crkvi, odabrane kao poprište "radnje". Krstovi, kreveti, koncertni klavir, monolitne statue i lutke za izloge, okrečene u belo, neki su od ključnih detalja u upečatljivoj scenografiji Teodora Mausa.

Stiče se utisak da Corkidi gaji fetiš prema ogoljenim konstruktivnim elementima i trulim zidovima u čijim otvorima odavno nema ni prozora, ni vrata, dajući im na značaju. Možda želi da ovim ostacima prošlosti otelotvori duh, poveravajući ulogu tela kitnjastim odajama, u kojima se Micaela prepušta gnevu, a kaluđerica masturbaciji...

Kakva god da je bila zamisao Jodovog nestašnog učenika, delo koje na njoj počiva odlikuje se bizarnom lepotom, koju (nažalost) narušava loš kvalitet jedine dostupne (VHS) kopije.

No comments:

Post a Comment