Jul 6, 2014

Τόπος (Αντουανέττα Αγγελίδη, 1985)

"Kada bi opet došao taj dan, svetlost bi bila drugačija; jutro bi bilo mračno, a noć bi padala ranije."
Višestruko nagrađivana rediteljka Antoaneta Angelidi rođena je 1950. godine u Atini, gde je studirala arhitekturu na Nacionalnom tehničkom univerzitetu, dok je u Parizu završila režiju i montažu na IDHEC-u (Institut des Hautes Études Cinématographiques), kao i filmsku teoriju na EHESS-u (École des Hautes Études en Sciences Sociales). Članica je EFA-e, profesorka na Aristotelovom univerzitetu u Solunu i autorka nekoliko umetničkih instalacija.

Za fantazmagoričnu (anti)dramu Τόπος (Topos / Mesto) inspiraciju crpe iz dela Đorđa de Kirika i renesansnih majstora, kako bi "stvorila vizuelnu eksploziju boja, oblika i apstraktne geometrije" (Vrasidas Karalis, A History of Greek Cinema, The Continuum International Publishing Group, 2012). Život mrtve junakinje (Ane?) prikazuje kao igru kriptičnih pravila, koja se odvija u iluzornom prostoru, verovatno nadrealističkoj verziji njenog domaćinstva, izvan vremenskog toka.


Fragmenti duboko zakopanih sećanja, povezani logikom snova, izlaze na površinu, preobražavaju se u uspomene ožalošćenih, a potom ugrađuju u izvitoperenu narativnu strukturu. Anin duh se deli i zaposeda sve koji se okupljaju da bi joj odali počast, tako da su reči ovih "medijuma" projekcija toka njenih misli. Iz koga i o kome govori nije moguće utvrditi u svakom trenutku, a nekoherentnost sporadičnih monologa i dijaloga dodatno otežava posao tumačenja priče. Značenja simbola, kojima je ista protkana, dobro su skrivena u gustoj magli podsvesti pokojnice. A da biste ih pronašli, morali biste da čujete "glas smrti", koji spominje jedan od sudova Anine duše.

Budući da među likovima dominiraju pripadnice nežnijeg pola različitih generacija, pri čemu je svakoj dodeljena arhetipska uloga (kćer / majka / sluškinja), da se pretpostaviti da je posredi istraživanje njihovog položaja kroz istoriju. Nije daleka od istine ni tvrdnja Eleanor Manike za The New York Times da film donosi beskompromisan pogled na objektivizaciju žena u (zapadnjačkoj) umetnosti. Emotivno prazne, one postaju marionete elegantnih pokreta u mehaničkom baletu; puke note u kakofoniji briljantno komponovanih kadrova.

Jednostavne žute haljine, jarkocrveni draperi i modroplava imitacija vode izbijaju iz sivila minimalističke scenografije, utopljene u duboke senke, dok kontemplativnu tišinu prekidaju bizarni prenaglašeni zvuci (zujanje, krčanje, struganje, klokotanje, mljackanje) kao suplement zbunjujućih jukstapozicija. Na ovaj način postignuta je hipnotišuća i u isti mah dezorijentišuća atmosfera, a pojačana teško probojna opna oko transcendentnih vizija Antoanete Angelidi...

No comments:

Post a Comment