Dec 4, 2013

Yeelen (Souleymane Cissé, 1987)

"Toplota stvara vatru i dva sveta, zemlja i nebo,
postoje zahvaljujući svetlosti."
Metafizička bajka Yeelen (Sjaj), nastala u koprodukciji Malija, Burkine Faso, Francuske i tadašnje Zapadne Nemačke, smatra se vizuelno najatraktivnijim afričkim filmom, čak i u krugovima onih kritičara koji su skeptični po pitanju Cisséove pripovedačke sposobnosti. Na Kanskom festivalu 1987. bila je nominovana za Zlatnu palmu, a osvojila je nagradu žirija, da bi 2010. prema izboru popularnog britanskog magazina Empire bila uvršćena na listu 100 najboljih ostvarenja svetske kinematografije izvan engleskog govornog područja. Zasnovana na malijskim usmenim legendama, vraća nas u XIII vek i donosi mističnu priču o sazrevanju i duhovnom putešestviju mladog Nianankora, koji je primoran da se suprotstavi sopstvenom ocu, zlom šamanu Somi.

Proces inicijacije dečaka u muškarca, koji podrazumeva preuzimanje autoriteta od roditelja, autor opisuje paralelno sa upornim pokušajima sprečavanja istog, izjednačavajući konačni obračun sa iskonskim sukobom stvaralačkih i rušilačkih sila, a smrt sa početkom preporoda. Nepremostiv generacijski jaz, produbljen dugogodišnjom izloženošću koruptivnim magijskim moćima, predstavlja kao jedan od uzroka poremećaja ravnoteže bića i kosmosa. Prihvatajući cikličnu strukturu drevnih predanja i pri tom zamagljujući granicu između fiktivnog i realnog, on komponuje iskrenu i meditativnu odu u čast prirode i ljudi. Istoriju, običaje i kulturu plemena Bambara, Fuloni i Dogan ne tretira kao prolaznu atrakciju, već kao esencijalni deo njihovog života, zbog čega se njegova atmosferična fantazija, sa skromnim specijalnim efektima, često približava subjektivnom dokumentarcu. Neposrednost naturščika, kojima dodeljuje glavne uloge, značajno doprinosi kako autentičnosti likova, tako i redukovanju artificijelnosti filma.

Rediteljeva namera da prošlost svog naroda prikaže što verodostojnije ogleda se i u brižljivom oslikavanju rituala predaka i (za zapadni svet) egzotičnih pejzaža. Jean-Noël Ferragut i Jean-Michel Humeau, kao direktori fotografije, opravdavaju ukazano im poverenje, otkrivajući nam "primitivnu" lepotu Malijskog Carstva iz drugačijeg, svežeg ugla. Umotani u umirujuću ambijentalnu "buku", koju u jednoj sceni prekida poj "zlatnog glasa Afrike" Salifa Keite, hipnotišući kadrovi zrače toplinom, koja izvire ne samo iz karakteristika setinga i dominantnih boja, već i iz odnosa svih članova ekipe prema onome što rade.

No comments:

Post a Comment