Oct 22, 2010

Blanche Neige (Angelin Preljoçaj, 2009)


Ne računajući odgledane mjuzikle, na čelu sa hrabrim Maddinovim tumačenjem legende o transilvanijskom vampiru (Dracula: Pages from a Virgin's Diary), Blanche Neige je moj prvi (punokrvni) susret sa baletom. Usnimljena kao eksperimentalni televizijski film, spektakularna predstava francuskog koreografa (a ovde i reditelja) Angelina Preljoçaja veoma je bliska mračnoj (i meni omiljenoj) adaptaciji poznate bajke - Snow White: A Tale of Terror, Micheala Cohna. Pošto o ovom vidu pozorišno-muzičke umetnosti ne znam skoro ništa, opis će biti dat iz perspektive radoznalog laika (uz poneki citat), a po običaju obogaćen slikama.

Umiranje i rađanje / Očinska ljubav
Prvi ples / Maliciozna pomajka

Briljantno gotsku atmosferu, autor postiže već u prvim minutima kada vidimo kraljicu (Gaëlle Chappaz) u crnini dok umire tokom porođaja, okružena dimom. Nakon što iz njenog mrtvog naručja kralj (Sébastien Durand) preuzme novorođenče, prikazano je bezbrižno odrastanje, dovitljivo izvedeno korišćenjem paravana i smenjivanjem balerina, a zatim i proslava rođendana nežne heroine (Nagisa Shirai), kada po prvi put sreće princa (Sergio Díaz), koji je jedna od zvanica. Bal prekida zla maćeha (Céline Galli), čiji dramatični ulazak na scenu je, što zbog pokreta, a što zbog odežde, poput nastupa sado-mazo gospodarice iz pakla, a u pratnji dva jeziva mačja familijara. Ubrzo potom, sledi Snežanino izganstvo, lovci i prevara sa (jelenskim) srcem, monasi-rudari (!) umesto patuljaka, otrovna jabuka i poljubac spasenja. Reklo bi se da je nemoguće od toliko puta obrađivanog materijala dobiti nešto novo, međutim, Preljoçajev kocept, odnosno sprovođenje istog, konstantno fascinira svojom gracioznošću, minimalističkom lepotom, pametno umetnutnim zvučnim efektima, romantičnim simfonijama Gustava Mahlera,  i ukusno ekscentričnim, smelim kostimima Jean-Paula Gaultiera.

Ogledalce, ogledalce moje... / Sloboda
Sanjarenje / Buđenje žene

U strogoj, svedenoj scenografiji dominira crna, sa nekolicinom obojenih detalja i odgovarajućim osvetljenjem. Prestona soba asocira na bronzom optočene delove fasada Corbusierovih ili Andovih objekata. Masivni zid, koji kao da je sačinjen od prefabrikovanih panela, i dve stolice jednostavnih linija, koje se uzdižu iznad dvorana i dvoranki, sasvim su dovoljni da dočaraju raskoš unutrašnjosti palate. Ogromno ogledalo sa ramom boje starog zlata preteći se spušta sa plafona, a odraz u njemu je zapravo "dublerka" (Emma Gustafsson), čija je usklađenost sa Céline Galli, rečju, neverovatna. Šuma je ispunjena stilizovanim visokim stablima i dubokim senkama, a rudnik (ili planina?) je predstavljen u vidu stenovite vertikalne površine, po kojoj, kako izvesni Dr Jacques Coulardeau u recenziji na imdb-u kaže, igrači "plešu poput vilinih konjica, viseći sa sajli". Ukratko, izvanredni setovi Thierrya Leprousta impresioniraju svojom nenametljivošću.

Jelen(ka) / Rudari-akrobate
Čedna igra / Surovi zalogaj

Snoviđajni "nestašluci" četiri para ljubavnika (vilenjaka i nimfi?) na jezeru, koji se pretapaju u erotični (i drugi po redu) pas de deux princeze i kraljevića, ali i spuštanje duha majke sa nebesa u ambis ćerkinih zatrovanih snova neraskidivi su deo pažljive analize simbola, koja inače sadrži sve bitne elemente - "sveprisutnost strasti, prolaznost vremena i ubilačku ljubomoru" (Paul Hilarion, Classica répertoire). Verno prenošenje alegorija podržavaju i Leproustov i Gaultierov dizajn. Kobni susret veštice sa Snežanom najbolje opisuje Rosita Boisseau za Le Monde, nazivajući ga "savršenim u sadističkoj pohotnosti". I zaista je ono nasilno guranje jabuke u usta nezaboravno u uverljivom oslikavanju bespomoćnosti naivne devojke, odnosno nemilosrdne mržnje narcisoidne maćehe. Predivan duet zaljubljenog mladića u žalosti i prividno mrtve voljene je vrhunac njihove burne romanse, prizivajući Šekspirove tragične junake, s tom razlikom što se "Julija" budi. (Uzgred budi rečeno, perverzno čaroban je spoj azijske lepote i latino šarma.) Povodom ove scene Nagisa Shirai je u razgovoru sa Patriciom Boccadoro izjavila:

"Angelin mi je rekao da u potpunosti opustim svoje telo i dopustim mu da ide gde želi, kao da sam u snu. On je vodio naše pokrete, znajući tačno kakav efekat želi da postigne."

 Oplakivanje I / Oplakivanje II
Oplakivanje III / Zauvek srećno...

Pozitivni rezultati su više nego očigledni. Završnica je takođe vredna spomena, jer će smrtonosni solo razjarene kraljice svakog gledaoca naterati da poveruje u nepodnošljivu užarenost železnih klompi, koje joj navlače kao kaznu. Kombinujući klasičan sa modernim baletom i pantomimom, Preljoçaj s lakoćom uspeva da književno delo prenese na igru, poput kakvog vajara koji upravlja živim, elegantnim skulpturama. Prebacivanje u treći medij izvedeno je tako da bude podređeno samoj koreografiji, a da se istovremeno ostvari svojevrsna filmičnost. Kamera zauzima položaje u kojima niko iz publike ne bi mogao da se nađe, pa se odabirom zanimljivih uglova intenzivira odnos između posmatrača i aktera. Na taj način, Blanche Neige, prožeta smrću i obavijena crnomagijskom aurom, prevazilazi i ono što očekujemo od filma i ono što bismo videli u teatru.

Literatura:
Twitch review / Teresa Nieman
The Fairest of All / Patricia Boccadoro
Blanche Neige, ballet Preljocaj (pdf)

No comments:

Post a Comment