Oct 16, 2009

Zmija...

Još jedan, sveži izuzetak - nova priča, stara nepisana "pravila"... Iz mora morbidnih naslova (a naslove uglavnom smislim tek nakon poslednjeg ispisanog (tj. otkucanog) reda), izornio je ovaj bajkoviti. Kao što je to bio slučaj i sa prethodno objavljenom pričom, zadržavam sva autorska prava. 

ZMIJA IZ SMARAGDNE ŠUME

    “Niko me više ne poznaje. I razum mi je pomućen… Gledam, ali ništa ne vidim. Osluškujem, ali ništa ne čujem. U ustima mi je gorak ukus njihove sramne pobede, u nozdrvama miris drugog neba.” – reče Dubok Glas, očekujući je, kao i svakog prethodnog jutra sudnje sedmice.
  
***
    Ona je živela u malom stanu, sama. Nekoliko godina unazad nosila je crninu, oplakujući Vesnu i Peruna. Na zidovima koje su prekrivali otrcani tapeti sa cvetnim dezenom, visile su njihove fotografije. Ne bi prošao ni sat, a da bar triput ne obriše prašinu sa stakla i nespretno izrezbarenih ramova.
    U ormaru od hrastovine čuvala je odeću iz perioda kada su bili novorođenčad. Otvorivši ga, uzela je dve bele potkošuljice i prišla sofi od maslinastozelenog pliša. Položila ih je jednu pored druge, čučnula i prislonila dlanove na te male komade pamučne tkanine, pokušavajući da ponovo oseti meke stomačiće. Ali njih nije bilo. Učinilo joj se da se nikada nisu ni rodili i da je kratkotrajno majčinstvo bilo delić surovog, živopisnog sna. Pošto je već kucnuo čas da pođe u susret Njemu Koji Čeka, vezala je maramu oko glave i napustila svoje gnezdo. Zauvek.
    Dok je prolazila Ulicom Bezimenih, budili su se lenji, ucveljeni šapati. Posmatrala je maskembal senki na ružnim, monotonim fasadama i pitala se kada su nestali Nosioci Akustične Verzije Ludila. Protrčao bi tek poneki đavolak gologuzan, sa kozjim ušima i roščićima tamo gde se obrve susreću sa nosem, ali bi se ubrzo izgubio u umornim tragovima sumanute svetlosti. Njihova igra obmane podsetila ju je na ljude koje je davno poznavala, a koje je pojeo Majski Smak. Hodala je duže nego obično. Pomislila je da se možda predomislio i da je danas neće sačekati. Znajući da je nestrpljiv, ubrzala je hod.
    “Stani!” – uzviknuo je i ona stade. “Izvini, ako sam te uplašio.”
    “Ma, nisi. Ništa mene ne može uplašiti. A i navikla sam na to tvoje vikanje. Sada bar mogu da zaspim…”
    “Pričaj mi, jer više ne želim da te vidim. Pričaj mi neku bajku… Tako je. Bajku.”
    “U redu. Pričaću ti, zato što više neću da te preživljavam. Pričaću ti onu kojom sam hranila decu…
    Nekada davno, iznad zabačenog i pospanog sela, nadvili su se teški, crveni oblaci, umorniji od vrednih, ali siromašnih meštana. I niko nije znao otkud su došli, zašto su došli i koliki su put prevalili pošto su toliko teško disali i plakali, a da nisu ni suzu prolili. U isto vreme, seoce je pogodila neka čudna bolest, koja se ubrzo sa stoke prenela i na njene gospodare. Ljudi su venuli i umirali kao pokošeni, sve dok ne ostadoše devojčica sa lutkom bez desne ruke i ćutljivi dečkić koga je ova čuvala nakon smrti njegove babe Jarosalve.
    Kada su zakopali kosti i kožu u prošlosti bujne udovice Morane, ukaza im se baba Jaroslavin duh. Stajala je pored stabla jabuke u voćnjaku koji im je služio umesto krcatog groblja i, u osmehu od kojeg zadrhtaše i uhvatiše se za ručice pune ožiljaka, pokazala im je tri preostala i požutela zuba. Kezeći se i pridržavajući vuneni prsluk koji nije stigla da isplete do kraja, prišla im je, dunula oboma u uvo i zatim nestala, ostavljajući za sobom zadah staračke izgubljenosti.
    Zgrabivši igračku sa mrtvački crne zemlje, a još uvek držeći dečaka za ruku, prestrašeni devojčurak odjurio je prema oronuloj kućici, na čijem su se krovu skupljale vrane i druge crne ptice, sve dok ih Vetrovi Sinovi ne bi odveli u tamne odaje. Pošto im se srdašca smiriše, u sobi sa dunjama naslaganim na kredenac, i dah poprimi boju rascvetalih trešanja, oživeše vatru u krotkom ognjištu. Bili su zadihani, što od trčanja, što od svakodnevnog čupanja korova oko kuće, čiji temelji kao da su ga dojili trulim mlekom, jer je stalno izrastao iznova, deblji, uporniji i podmukliji. Kroz neveliku rupu na plavim vratima koja su se zatvarala pomoću vrpce, nekoliko trenutaka nakon njihovog ulaska, prošla je zmija. Gracioznim krivudanjem ljubičastog tela, iza koga je ostajao svetlucavi trag, opčinila je mališane. Ono što nisu znali je da gmizavca nije poslao namrgođeni i mršavi starac koji je tuda prolazio, šireći smrad laži i obmane. Dopuzala je sama, iz obližnje smaragdne šume.
    Te noći, snove su im začinili krikovi prebijenih mačaka, lavež nevidljivih pasa i zlokobni smeh patuljastih klovnova, odavno nestalih, sa nakaradnim cirkusam koji je posetio ranjenu maštu. Drhteći pod tankim, sivim ćebetom, dočekaše ustajalu zoru. Zvuk crkvenih zvona postojao je u njihovim glavama samo kao tuđe sećanje. Plašili su se te sumorne zgradurine, jer su im rođaci za života pripovedali o Vragu koji ju je posetio u varljivo proleće i u njoj zaboravio sopstveno ime, pa otad luta peščarama, tražeći ono što niko nikad ne pronalazi. Međutim, muka ih je naterala da je posećuju, jer je iz zida sa koga je nekad bdila ikona Svetog Jovana izvirala čista voda. Izašli su noseći svako po dve metalne kante i ne sanjajući da se ovaj put neće vratiti.
    Na širom otvorenoj gvozdenoj kapiji, dočekalo ih je Spasenje. U levoj šaci držalo je jaje, a u desnoj omču od zakrvavljenog konopca…
    Slušaš li ti mene?” – zastala je načas, kako bi se uverila da još uvek obraća pažnju. Odgovora nije bilo. Posegnula je za crvenom kutijicom koja se niotkuda beše stvorila pred njenim bosim stopalima. Uzevši je i razgledavši je sa svih strana, pokušala je da je otvori, ali joj iskliznu iz ruku, pade na asfalt i raspuknu se na dva jednaka dela. Iz jednog od njih prosulo se žedno i gladno ništavilo…

No comments:

Post a Comment